Lika u bojama
Vrlo je vjerojatno da su tog petka, 22. travnja 2022., najposjećenije internetske stranice bile one s vremenskom prognozom. Na početku putovanja tmuran i kišovit dan nije baš obećavao proljetnu idilu u prirodi južne Like pa se svaki tren provjeravala vremenska prognoza. No već smo se prijavili na Foturu, fotografsku avanturu koja se održava u Lovincu. Prije polaska javio se crv sumnje, pitala sam se nisu li možda nepovoljni vremenski uvjeti dobar razlog za odustajanje i ostanak u suhom i toplom, druženje s knjigom. Ipak je prevladao fotografski entuzijazam.
Na polasku susrećem Igora, jednog od naših organizatora. On me upoznaje s još jednim suputnikom – Hrvojem. Dečki su dobro raspoloženi, a i kiša je stala, vjetar je nosio oblake. Kad je stigao i ostatak društva: Mia, Ranka i Marina, nakon kratkog dogovora zaputili smo se prema Lovincu. Naš drugi organizator Roman sa svojim se putnicama Renatom i Lucijom već vozio prema odredištu.
Nakon prolaska kroz kišne, tmurne, sive i vjetrovite zone stigli smo u Lovinac. Zahvaljujući Renati koja je ranije stigla s Romanom, dočekala nas je topla drvena kuća. Uskoro smo se smjestili i bili spremni za prvo predavanje o astrofotografiji.
Igor i Roman pripremili su zanimljivo upoznavanje s čarima fotografiranja zvjezdanog noćnog neba. Uz smijeh i dosjetke uskoro smo željeli pokušati primijeniti naučeno. Samo nam je trebalo zvjezdano nebo. Uz malu pomoć vjetra koji je puhao ipak smo na nebu ugledali male zvjezdane prozore između oblačnih zastora.
Prvi pokušaji nisu bili osobito uspješni. No uskoro Roman priskače i pomaže, uređuje potrebne postavke na mom fotoaparatu. Ipak se nazire neki astromotiv. Još ne i uspješna fotografija, treba vježbati.
Za kraj noćne avanture dočekuje nas Igorova obavijest – jutarnje buđenje u pet sati, a već u šest fotografiramo jezero koje je nazvano Opsenica, ali najpoznatije po imenu Sveti Rok.
Ujutro su nas ponovno dočekali oblaci i pomalo je prskala kiša. Ništa zato, savršena kulisa za dramatične fotografije, malo mistike i neobične fotografske ideje. Poslije te poetičnosti dobro nam je došla izvrsna kava u prozaičnom lokalnom kafiću i ukusan doručak u hostelu Sveti Rok.
Okrijepljeni i dobro raspoloženi, krenuli smo Majstorskom cestom preko Velebita. Velebna planina nudila je još mistike, prizore obavijene maglom, tihe i mokre šume. Bilo je toliko mistično da Tulove grede nismo uspjeli vidjeti. To nas nije obeshrabrilo, uvijek se nađe neki motiv za fotografiranje; ako ne velebne stijene, onda makrofotografija.
Spuštanje nastavljamo prema drugoj strani, uskoro nam se kao na dlanu nudi pogled na Novigradsko i Karinsko more. I sunčeve zrake koje rasijecaju oblake. Uskoro dolazimo do Zrmanje. Prestižemo skupinu mađarskih turista, hitamo prema kanjonu, zadivljuju nas boje. Plavetna rijeka, nebo u paletama sive, ljubičaste, bijele, tamnoplave, kao da smo zakoračili u slikarsko platno, a priroda nas grli.
U toj idili nisu nas iznenadili arkadijski prizori, stado ovaca s dva psa čuvara uklapalo se u savršenu sliku i dojam krajolika. Prava kulisa za fotografsko uživanje.
Sunčeve zrake prate nas na putu prema Golubiću, sljedeće je odredište Kudin most. Što je ljepše od mosta koji se izgradi zbog ljubavi? Priča o arhitektonskom pothvatu zaljubljenog mladića i prizori rijeke Krupe u zelenilu krajolika ostavljaju bez daha. Spuštanje uskom stazicom trajalo je dvadesetak minuta. Uz priču i smijeh ubrzo smo posjedali u blizini kamenog mosta. Nad nama se otvorilo nasmiješeno i gostoljubivo nebesko plavetnilo. Uživali smo u idiličnim prizorima zelenila, osluškivali šum vode.
Nevoljko smo se pokrenuli, ne samo zbog uzbrdice koja nas je čekala, u toj smo ljepoti mogli ostati zarobljeni u vremenu. Manastir Krupa bio je naše sljedeće odredište pa smo znali da nas čeka još uživanja u ljepoti prirode i arhitekture. Tako je bilo lakše prevaliti uzbrdicu na povratku s Kudina mosta.
Nakon kratke vožnje stižemo do manastira gdje nas dočekuje zvuk pjesme dobro raspoloženih domaćih ljudi koji su sjedili pred kamenom kućom u okrilju zelenih stabala. U tom smo ozračju osluškivali zvukove rijeke, pjesme i žamor posjetitelja koje smo zatekli i pridružili im se.
Put nas je vodio dalje prema Majstorskoj cesti, čekao nas je uspon i pogled na kristalno čisto nebo, radovali smo se snimanju tijekom fotografskog zlatnog sata, ali prvo kratka stanka za kavu i predah prije povratka.
Zašto se uvijek na povratku javi osjećaj da taj dio putovanja kraće traje? Tako smo vrlo brzo stigli do crkve sv. Frane u Podpragu. Otkrio se pred nama u posve drukčiji prizor nego što je bio onaj jutrošnji obgrljen maglom. Svjetlost zalaska slala je blage zrake na kameno zdanje.
Za kratko vrijeme uspinjemo se i do Tulovih greda koje nam pokazuju svoja golema kamena ticala. Uspon nam pruža fantastične prizore u posve novom svjetlu, pogled u daljinu prema morskom plavetnilu koje je poprimilo nijanse narančasto-crvenog odsjaja sunca koje je polagano tonulo. Sjajan prizor za fotografiranje.
No treba požuriti, počinje se približavati mrak. Čeka nas još put makadamskom cestom kroz šumu i silazak do Lovinca. Kad smo stigli do hostela, tamo nas je već čekao nasmiješeni domaćin i topla večera, sjajna okrepa za kraj uzbudljivog dana.
Slijedi i predavanje, sažetak stečenog iskustva o pejzažnoj fotografiji. Igor i Roman obavještavaju nas da taj sadržaj imamo ujutro. Razveselila nas je i vijest da ćemo nakon one slatke vrste umora ujutro moći i duže odspavati.
A jutro je započelo kao i prethodno, najboljom kavom koju kuha naša Ranka. Mirisna, topla tekućina razbudila nas je i uskoro smo bili spremni i za predavanje. Nad nama su se ponovno vukli oblaci i utrkivale se kišne kapi. Za to vrijeme slušali smo zanimljivo predavanje o pejzažnoj fotografiji i vidjeli izvrsne primjere, radove uspješnih fotografa.
Pomalo se počelo razvedravati. Na taj znak svi smo prionuli pospremanju i pakiranju kako bismo se zaputili prema vrelima Gacke. Sjetni, ali sretni, napuštamo toplu drvenu kuću koja nam je bila udoban smještaj tijekom boravka u Lovincu.
Kratko se zaustavljamo u zaseoku zanimljiva imena – Piplica, fotografiramo odraze u vodi i ljuljačku koja nam vraća dječju razigranost.
Poslije te radosti čekao nas je ozbiljan zadatak, trebalo je pronaći skrivenu ruševnu crkvicu svete Petke. Skriveni puteljci ipak nas vode to odredišta. Neobično lijep prizor. Kamena ruševina pod vedrim plavim nebom i rasuti bijeli oblaci, goleme planine oblaka i njihovi maleni ostaci. Nedaleko od nas još jedna velika kamena ljepota – Zir. I on nam pozira, ali mi moramo dalje.
Sljedeće nam je odredište Tonkovićevo vrilo, a odmah nakon toga i Majerovo vrilo. Kasni popodnevni sati, Gacka nam se otkriva u svim svojim bojama. Plavo, zlatno, crveno, žuto… prepleću se nijanse cvijeća, vode, neba. Fotografiranje kao da ne može prestati.
Ipak, glad nas podsjeća da je vrijeme i za posjet lokalnoj pizzeriji. Pomalo smo umorni, znamo da se uskoro bliži povratak. Dane smo proveli u vedrom raspoloženju, bio je to mozaik doživljaja prirode, fotografiranja i smijeha. I nakon svega jedno je sigurno – takvo što treba ponoviti. Odgovor na pitanje s početka – treba li odustati zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta – sasvim jasno glasi: ne.
Fotografije: fOTURA i njezini polaznici
Tekst: Ivana Cikoja – polaznica 3. fOTURE