Objava fotografske škole na Velebitu odmah me je privukla. Jednostavna on-line prijava i stvar je bila riješena. Tako se u petak poslije posla na parkiralištu na Jankomiru okupila naša grupa sudionika prve FoTure. Neki su se međusobno znali – neki ne, ali te razlike brzo su nestale. Razveselio sam se jer je s nama na put krenuo i pas Toro, razigrani belgijski ovčar.

U tri auta krećemo uzbuđeni prema Velebitu. Na stajanju kod Ogulina razgovaramo o vremenu i saznajemo da će definitivno biti vjetrovito. Mislim si kako bi možda bilo bolje da je ljepše vrijeme, ali da je Velebit zapravo najljepši, veleban kad na njemu puše bura. Zato definitivno prihvaćam izazov, mada miriše na ozbiljnu avanturu. Malo me je ohrabrilo to što nas je prilično dobro stanje na cesti brzo dovelo do cilja i oko osam navečer eto nas na Velebitu.

U Hostelu Čelina nisam prvi put. Znam da nas čekaju kvalitetan smještaj, dobar krevet i izvrsna klopa. Naši domaćini, već su nas čekali s večerom. Pečeno meso ispod peke, dinstano kiselo zelje i krumpir, a uz to i odlično pivo iz ličke pivovare. Ništa bolje nisam mogao poželjeti taj petak.

Iza večere nije bilo opuštanja jer je odmah počinjao program foto-škole. Naši predavači, Roman Avdagić i Igor Pavlović, iskusni su fotografi, a zadnjih godina postali su i iskusni u podučavanju o tajnama fotografiranja. Prve satove nastave objašnjavali su nam osnove digitalne fotografije – za početnike da nauče, za one naprednije da se prisjete. Bila je to lijepa večer, poučna i zabavna, a vani je čitavo vrijeme puhala prava velebitska bura.

Spavanje na Velebitu usred žestoke bure poseban je doživljaj, a ja sam se divio kako je zgrada hostela bez problema odolijevala tome nevremenu. Slušajući huk vjetra nekako me uhvatio san i tako je završio prvi dan.

U subotu smo jutro započeli laganim razgovorom uz kavu. Izvrsno je kod FoTure to da su Roman i Igor na raspolaganju stalno za sva pitanja o fotografiji, pa i za ona koje se možda ne bi usudili pitati pred drugima. Modeli fotoaparata, obrada fotografije, iskustva vlastita i tuđa – sve mi je to baš bilo zanimljivo uz tu kavu. Zatim je na red došao doručak. Uh, kad se toga sjetim. Dakle, naresci, kobasica, šunka, namazi, jogurt, pečena vratina, jaja na oko i uvijek izvrstan lokalni sir škripavac. Ne možeš ostati gladan.

Poslije doručka uslijedila su prijepodnevna predavanja koja su nas odvela u svijet portretne fotografije, a nakon teorije išao je i praktični dio. Roman i Igor su brzo složili mali studio s kvalitetnom rasvjetom pa smo svi fotkali i bili modeli. Stani ovako, stani onako. Vidiš kako ti pada svjetlo… Na kraju ipak uspjeh. Prve vlastite uspješne fotografije još su nas više zagrijale za nastavak radionice. 

Nakon pauze za ručak vijećali smo kako ćemo obaviti terenski dio. Vjetar se nešto smirio pa smo otvorili ulazna vrata hostela da vidimo hoće li Toro pronjuškati vani. Svi smo se smijali kako mu se baš i nije izlazilo. Međutim, mi smo odlučili da ćemo ipak ići van na fotografiranje. Sjeli smo u aute i za par minuta našli smo se kod čuvenog Kubusa gdje nas je dočekao tako jak vjetar  da smo jedva izašli iz vozila. Smijali smo se kako nas baca, a od fotkanja nismo uspjeli ništa napraviti. Zato smo sjeli u aute i prebacili se na drugi položaj, podno Basače. Tu je vjetar bio podnošljiviji pa smo uspjeli napraviti prve lijepe fotografije velebitskog krajolika zavijenog u buri. Zatim smo krenuli prema Baškim Oštarijama gdje smo pofotkali još nekoliko lijepih kadrova te se opet odvezli na drugu stranu sve do Dabarske kose otkuda se pruža predivan pogled na Ravni dabar. Fotografiranje je bilo poput akcijskih filmova. Skrivali smo se iza Romanovog visokog auta čekajući da prođe nalet vjetra, a onda bi brzo iskakali i hvatali kadrove. Letjele su i kape i rukavice na sve strane, a mi smo se smijali i fotkali puni suza od vjetra. Pa ipak, napravili smo puno dobrih fotografija.

Nakon uzbudljivog dana slijedila je obilna večera. Tek kada čovjek provede čitav dan u velebitskoj divljini shvati zašto lokalni ljudi rade tako obilne obroke. Naši su se domaćini stalno iskreno brinuli da ne ostanemo gladni. Vidjevši njihove zabrinute poglede nastavili smo jesti čak i nakon što smo se do vrha nasitili, svjesni da će nam ostati velike zalihe kalorija i poslije povratka u Zagreb. No ni drugi dan nije bilo odmora nakon večere, nego smo opet imali nastavu u hostelu. Učili smo o obrađivanju fotografije, postavljali smo pitanja i zajedno komentirali fotografije koje smo napravili taj dan.

Zadnji dan, u nedjelju, imali smo predavanje o dronovima, a zatim smo se odlučili spustiti do Karlobaga. Bura je i dalje puhala, a na moru su se izmjenjivali oblaci i sunce. Svaki tren je bio drugačiji odnos svjetla i sjena, a more se predivno pjenilo. U Karlobagu smo fotografirali na molu na kojem je bio parkiran jedan policijski automobil. Policajci su nas gledali iz auta ne vjerujući svojim očima jer su se svi ljudi u Karlobagu sakrili u sigurnost zatvorenih prostora, a jedino smo mi na molu skakali s jednog mjesta na drugo i hvatali kadrove. Bilo je teško boriti se s vjetrom, ali fotografije bure moguće je napraviti samo onda kada je bura. Tako je to s fotografiranjem.

Vratili smo se zatim u hostel i spremili za povratak. Nakon prolaska kroz Baške Oštarije ostavili smo za sobom i vjetar koji nas je tri dana pratio. Na putu prema Zagrebu stali smo još u Kosinju i fotografirali kadrove oko čuvenog Kosinjskog mosta. Na benzinskoj stanici u Lici oprezno sam izlazio iz automobila. Ubrzo sam se sam sebi počeo smijati jer tu više nije bilo velebitskog vjetra – samo hladna, maglovita lička zima. Još koji sat dijelio nas je od povratka u Zagreb, a u mislima su nam se tijekom vožnje vrtile predivne slike prirode koju smo u potpunosti doživjeli tih dana. Do sljedeće prilike!