FOTO AVANTURA
pejzažna fotografija
Početkom Ožujka ove godine nazvao me Roman i upoznao me s projektom koji je pokrenuo s Igorom. Vikend na Velebitu proveden u obilaženju zanimljivih lokacija i fotografiranju očaravajućih krajolika. Moram priznati da je mamac bio predobar a da ne zagrizem. No, spletom okolnosti uspio sam uskočiti tek u četvrtu, netom završenu fOTURU. Kako Romana i Igora poznajem već neko vrijeme s raznih fotografskih druženja i ni trenutka nisam sumnjao u njihova obećanja o tome što nude na velebitskom vikend meniju ali uspjeli su nadmašiti sva moja očekivanja.
Tri prekrasna dana koja smo proveli u spektakularnom prirodnom okruženju s predivnim ljudima, polaznicima fOTURE teško se mogu zaboraviti.
Već na putu prema odredištu Roman je odlučio pokazati nam špilju u kojoj se nalazi izvor potoka Tounjčica u kojoj smo se prirodnim airconditionom ohladili od vreline ljetnog poslijepodneva.
Nakon osvježenja slijedio je sastanak na kavi sa ostatkom ekipe. Među njima bila su i meni neka od prije poznata lica ali i potpuni stranci, no to se ubrzo promijenilo jer smo svi bili na istoj valnoj duljini pa je atmosfera cijeli vikend bila vrlo ugodna i prijateljska.
Hostel Čelina, smješten na pola puta izmežu Baških Oštarija i Karlobaga, bio je naša baza. Domaćini su vrlo gostoljubivi i brižni a obroci koje su nam pripremali vrlo ukusni i obilni. Smještaj je odličan. Vrlo udobni kreveti, prostrane sobe s pogledom na okolno gorje i potpuno opremljene kupaonice. Puno više od nečega što se od hostela očekuje.
Kako nam je program bio prilično gust, nakon kratkog odmora i večere uputili smo se na fotografiranje zalaska sunca s pogledom na more s lokacije nedaleko hostela. Nakon kratke zajedničke šetnje raštrkali smo se po stijenama tražeći što bolju poziciju za u savršeni kadar uhvatiti zalazeće sunce. U tome su na uvelike odmagali oblaci i nadolazeće nevrijeme. Vodeći se starom narodnom; no pain, no gain ustrajao sam u ostanku na lokaciji do posljednjeg trenutka čak i kad je postalo jasno da ću i pokisnuti. Jedino me bilo strah grmljavine i munje jer stajati na vrhu stijene držeći u ruci aluminijski stativ baš i nije najpametnija stvar na svijetu. No, bilo kako bilo uspio sam s prvim kapima kiše uskočiti u Romanov automobil.
Nakon polovično uspješnog ali zabavnog fotografiranja zalaska sunca slijedilo je predstavljanje voditelja i Igorovo predavanje predavanje o astrofotografiji. Iako se smatram iskusnim fotografom i materija mi je već bila poznata, svidjelo mi se kako je predavanje strukturirano. Očekuje se interakcija polaznika pa sve više liči na prijateljski razgovor nego na ex katedra predavanje. O znanju voditelja fOTURE ne treba trošiti riječi, dovoljno je proguglati ih i bit će vam jasno da se radi o pasioniranim zaljubljenicima u fotografiju i prirodu, vrsnim poznavateljima terena kojim ćemo se kretati i materije o kojoj će biti riječi.
Nažalost, predavanje je naprasno prekinuo udar groma negdje u blizini i njime uzrokovan nestanak struje. Struja se ubrzo vratila, no ne i ruter kojeg je ovaj udar odveo u vječna lovišta.
Ubrzo smo nastavili s predavanjem a nakon toga nastavili smo se družiti i razgovarati vani jer se vjetar smirio i kiša prestala a počelo se i razvedravati što je dalo nadu u potpuno ostvarenje plana za prvi dan. Po planu smo nakon predavanja automobilima trebali otići do Oštarijskog sedla, prijevoja iznad hostela udaljenog nekoliko minuta vožnje i tamo fotografirati Kubus i Mliječnu stazu. Kubus je spomenik izgradnji ceste Gospić-Karlobag postavljen 1846. godine.
Sreća nas je pomazila i iako je vjetar na mahove bio prilično jak, oblaci su se razišli i prekrasno noćno nebo nam se otkrilo u svoj svojoj ljepoti. Ne skidajući osmjeh s lica, u hostel smo se vratili i na spavanje otišli tek negdje oko dva u noći.
Prvi dan fOTURE još nije ni završio a već je počeo drugi. Nakon samo dva sata, iz sna me prenuo zvuk alarma. Brzo sam se spremio i što sam tiše mogao, uputio se prema vrhu Čelina nasuprot istoimenog hostela. Večer prije sam provjerio prognozu i meteo modeli su pokazivali da bi izlazak sunca mogao biti zanimljiv. Kako su u ovo doba godine noći najkraće, tako si nisam mogao priuštiti više od dva sata sna. No ubuđenje i svježi jutarni zrak bili su dovoljni da se razbudim. Prethodnog dana, u razgovoru je Igor ovlaš pokazao smjer u kojem se nalazi mjesto s kojeg je planirao fotografiranje izlaska no kako ga nisam baš najbolje razumio a logika govori da je najbolji pogled s vrha, još u mraku sam se uputio na već spomenuti vrh. Iako nije bila lokacija koju je Igor preporučio, pogled s vrha ubrzo je obrisao sav znoj i muku. Još uvijek nisko ispod obzora, Sunce je obojilo najviše oblake u lijepu ružičastu no nakon nekoliko minuta oblaci su ugasili taj sjaj. Brza konzultacija radarske slike DHMZ-a umirila me i uvjerila da kiše neće biti. Preostalo je samo čekati. Naposlijetku sunce se izmigoljilo oblacima iz zagrljaja i obasjalo predivan krajolik. Čekanje se isplatilo. Nešto nakon 7 sati spustio sam se natrag do hostela na kavu i doručak. Dan još nije počeo a ja sam već bio prezadovoljan njime. Ako se po jutru dan poznaje, što li me tek očekuje?
Automobilima smo se spustili na Jadransku magistralu i krenuli prema istoku. Prva postaja bila nam je Večka kula u Starigradu. Kula je izgrađena u 16. stoljeću za obranu od Turaka a nama je bila zanimljiv motiv za fotografiranje.
Put smo nastavili prema Pariževačkoj glavici, vidikovcu na rubu kanjona rijeke Zrmanje. Predivna tirkizna rijeka, izgledom nježna i plaha, ipak dovoljno moćna da kroz stoljeća iskleše svoj put u stijeni oduševljava mnoge posjetitelje. Ljep sunačan dan i plavo nebo s tek pokojom bijelom ovčicom činili su savršenu pozadinu za glavni motiv naših fotografija. Bio sam na vjerojatno najpoznatijoj riječnoj okuci na svijetu, Horseshoue bendu u kanjonu moćne rijeke Colorado, i iako kanjon Zrmanje nije tako impresivan veličinom, ljepotom mu itekako parira.
Predahnuli smo u Zatonu Obrovačkom pa nastavili u Muškovce, rivijeru na Zrmanji. Tamo smo nakon slasnog hamburgera odslušali Romanovo predavanje o pejzažnoj fotografiji nakon čega smo prošetali obalom u potrazi za motivima. Vruć ljetni dan privukao je mnogo kupača pa mogućnosti za fotografiranje prirodnih ljepota rijeke nisu bile bog zna kakve. Pažnju mi je privukao jedan detalj na obali kojeg sam odlučio malo drugačije prikazati pa sam snimio fotografiju kojom sam jako zadovoljan.
Već smo dobrano zagazili u poslijepodne i bilo je vrijeme da krenemo prema posljednjem fotografskom odredištu tog dana, Tulovim gredama, odlasku kamo sam se posebno veselio. Nikada nisam bio tamo i nisam znao što očekivati. Imao sam ideju kakvu bi fotografiju htio snimiti i nadao sam se samo da ću imati dovoljno vremena da prije zlatnog sata i zalaska sunca pronađem pravi kadar. Uz put smo stali kod kapelice na prilazu Tulovim gredama no ona je okružena skelama pa se tamo nismo dugo zadržali.
Nekolicina nas se uspela do amfiteatra, udubine među stijenama u samom podnožju vrha Tulovih greda odakle puca predivan pogled. Raštrkali smo se, svatko u potrazi za svojom vizijom ovog prekrasnog mjesta. Obilazak i fotografiranje na ovakvim mjestima jako olakšava ako u pratnji imate vodiče poput Igora i Romana koji udušu poznaju lokaciju i mogu vas u pravom trenutku usmjeriti i upozoriti na neku obečavajuću lokaciju. Čak i ako ste više za vuk samotnjak poput mene, u razgovoru s njima možete saznati obilje korisnih informacija koje će pomoći u donošenju boljih odluka što će rezultirati fotografijama kojima ćete biti zadovoljni.
Tako sam i ja snimio fotografiju kojom sam jako zadovoljan. Toga dana, taj svoj posljednji kadar pronašao sam nakon cca 18000 koraka, mahom uspona. Preostalo je još samo spustiti se te Majstorskom cestom krenuti prema hostelu. Nakon truckanja prilikom kojeg sam bio sretan što se ipak vozimo u Romanovom autu u hostelu nas je dočekala večera za bogove. Teletina ispod peke s krumpirima i povrćem. Preukusno jelo topilo se u ustima. Puni želudac zalio sam hladnim Velebitskim pivom i otišao na počinak. Zaspao sam u sekundi. Jedan od najdužih ali i najboljih dana bio je iza mene.
Nedjelja. Zadnji dan ovog vikenda. Vikenda za pamćenje. Kava i doručak pa pakiranje, jer u hostel se više ne vraćamo, pa put Dabarskih kukova. Vozimo se prašnjavom cestom kroz nestvarno lijep krajolik. Stajemo i šećemo na na nekoliko mjesta. Vraćamo se do Dabarske kose odakle na jednu stranu puca pogled na prostransva velebita i u njemu planinarski dom Ravni Dabar a na drugu na Jadransko more i otoke što se kopaju u njemu. Zašto i odakle dabar, nisam uspio saznati no Velebit obiluje mjestima zanimljivih i začudnih imena. Ovdje prolazi i znamenita Premužićeva staza, jedna od najljepših planinarskih staza Europe.
Nakon što smo zadovoljili svoje fotografske apetite, krenuli smo put Baških Oštarija na kavu i neki i u siranu po fantastični škripavac kojim smo se gostili u hostelu.
Slijedeća postaja na našem putu bilo je malo jezero podno strme litice Filipova kuka, penjačke destinacije. Intimni prostor okružen stijenama i gustom bukovom šumom poslužio nam je da predahnemo prije odlaska u Perušić gdje smo obišli i fotografirali Tursku kulu i lokalnu crkvu.
U 15h imali smo dogovoren termin za obilazak špilje Samograd u Pećinskom parku Grabovača gdje smo nakon vođene ture imali slobodu da ostanemo koliko želimo i fotografiramo sa stativa što inače nije moguće. Hvala voditeljima fOTURE na organizaciji ovakovog posjeta.
Špilja je spektakularna i iako se treba malo pomučiti do ulaza (pogotovo nakon ovako aktivna prethodna dva dana) vrijedi svake kapi znoja. Predivni stalaktiti, stalagmiti, špiljski zastori, biseri i ostali ukrasi te svježih 8 stupnjeva učinili su da gotovo dva sata boravka u njoj prođu u trenu. Iz svježine Grabovače vratili smo se vrelini dana. Ostala nam je još jedna destinacija. Rijeka Gacka i Majerovo vrilo. Prekrasno očuvani stari mlinovi i predivna Gacka zahvalan su fotografski motiv pa iako vidno umoran, odlučujem prošetati i pokušati snimiti još poneku zanimljivu fotografiju. Nakon večere u obližnoj pizzeriji (pizza je odlična) krenuli smo kući.
Zaključno, mogu samo pohvaliti organizatora. Smještaj, hrana, lokacije, informacije, ekipa, atmosfera, sve je bilo na vrhunskom nivou i za svaku pohvalu. Svakome tko voli fotografirati i boraviti u prirodi toplo preporučam Romana, Igora i njihovu fOTURU. A ja, ja ću se sigurno vratiti.
Tekst i fotografije by: Davorin Mance
Pronađite ga na :
FOTO ŠKRINJA, obrt za usluge snimanja i informatičke usluge, vl. Roman Avdagić,
OIB: 03327518499
IBAN: HR1924840081135182665